Božić je prošao. Blagdanom Isusova krštenja završava božićno vrijeme crkvene godine.
Ovaj se blagdan krštenja Isusova, u Katoličkoj crkvi, stalno slavi u nedjelju nakon Bogojavljenja.
Nova ga liturgija posebno izdvaja i daje mu istaknuto mjesto.
Misterij Božića, misterij je utjelovljenja koji zahvaća svakog čovjeka – vjernika u misteriju krštenja. Isusovo krštenje označava se njegovim prvim javnim nastupom, početkom njegova javnog djelovanja. Evanđelist (Luka +) izvještava da je Isus pristupio Ivanovu (prorok, Ivan Krstitelj) krštenju posljednji, nakon što su svi koji su došli ušli u Jordan i obavili obred uranjanja, krštenja, pokore i obraćenja. Ivan, je prorok kojemu je 'grnuo' svijet i o kojemu su mnogi mislili da je on, očekivani Mesija. No Ivan, svjedoči da on Očekivanome nije dostojan biti niti sluga, ni odriješiti mu remenje na obući. Te da će, za razliku od njega, koji krsti vodom, Mesija krstiti ljude ne vodom nego Duhom Svetim i ognjem. Silom Božjom i Riječju koja čisti kao oganj. Ivan Krstitelj je preteča Blagovjesnika, glas iz pustinje koji pripravlja put Mesiji. Ivan je glas koji nadom ispunjava rezignirana i grešna srca ljudi, pozivajući ih na obraćenje. Priprema ih na dolazak Mesije, otklanja njihova „brda“ ohole moći i sebičnosti, poziva ih na ljubav.
Isusovo krštenje postalo je poziv svim kršćanima da se oni koji žele slijediti učenje Isusovo
trebaju krstiti „u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“ Isusov dolazak na svijet i Isusovo krštenje
navješćuje već prorok Staroga zavjeta Izaija, od Boga nadahnutim riječima: „Evo sluge
mojega.., mog izabranika, miljenika duše moje!... On će donijeti pravo narodima; vikati neće,
neće bučiti, glas mu se neće čuti po trgovima; trske napuknute prelomiti neće, stijenja tek što
tinja neće ugasiti; po istini on će donijeti pravo, neće sustati niti malaksati, dok na zemlji ne
uspostavi pravo“ (Iz 42, 1-7). Isusovo krštenje ukazuje na početak i uspostavu novoga
zajedništva Boga i ljudi – Novoga Božjeg svijeta, novog Saveza (Zavjeta) u kojem i mi danas živimo!
Žalosno je što je kod većine kršćana krštenje shvaćeno kao dovršen čin. Treba krstiti dijete "da ne bi imali nekrsta u kući". U tome ima puno praznovjerja i neznanja. Krštenje je inicijacijski čin. Obred krštenja je tek klica iz koje treba rasti i razvijati se kršćanin. Djeca se krste jer su tu roditelji koji žive svoj krsni savez s Bogom i upućivati će svoje dijete putem Kristovim – putem spasenja. Neispravno je mišljenje: „Ja ću prepustiti svome djetetu da ono samo bira kad odraste hoće li se krstiti ili ne“ - tako razmišljaju suvremeni bezvjernici. Kada bi vjera u njihovom životu bila istinska vrijednost onda bi dijete od malena upućivali Bogu kao što se brinu za naobrazbu djeteta ili njegovo zdravlje. Koja bi to prava majka prepustila djetetu na volju hoće li se dok je hladno toplo obući ili ne? Hoće li se zdravo hraniti ili ne? Pa kad se brinemo za tijelo svoga djeteta zar ćemo mu nezrelome prepustiti brigu za njegov duhovni život?
Krštenjem se kršteniku otvaraju vrata milosnog života s Bogom. Milosni dar po kojemu postajemo djeca Božja; kraljevsko svećenstvo, narod stečen otkupiteljskom žrtvom Kristovom. Dokle god smo svjesni sinovstva Božjega koje nam je Krist priskrbio ne trebamo se plašiti da će sin tame imati bilo kakvu vlast nad nama.
Krštenjem se kršteniku otvaraju vrata milosnog života s Bogom. Milosni dar po kojemu postajemo djeca Božja; kraljevsko svećenstvo, narod stečen otkupiteljskom žrtvom Kristovom. Dokle god smo svjesni sinovstva Božjega koje nam je Krist priskrbio ne trebamo se plašiti da će sin tame imati bilo kakvu vlast nad nama.
Sakramentom krštenja Duh Sveti nas je obdario milošću da postanemo djeca Božja. Krštenje sa sobom nosi neizbrisiv trag. Time je Bog Otac rekao: „Ovo je dijete moje, sin moj, kći moja...“ Da doista tako bude ispunimo svu volju Božju što smo na krštenju, preko naših roditelja i kumova, to kao zadaću od Boga primili i prihvatili.
