Dragi štovatelji svetog Ivana, radosno vas sve pozdravljam o svetkovini rođenja velikog čovjeka, najvećeg među ljudima, kako Isus reče, Ivana Krstitelja. Crkva slavi rođendane svojih članova samo iznimno: osim Marije, Isusove Majke i – dakako – Isusa, to je slučaj samo s Ivanom Krstiteljem. A to nešto znači! Vjernici to znaju prepoznati. Zato su Ivanove crkve i svetišta danas prepuni. Zato i liturgijski danas slavimo, svetkovinu Ivanova rođenja. I mi želimo čuti poruku ovoga Božjeg čovjeka, moliti za njegov zagovor, s njime slaviti Boga. Njegov je glavni poziv bio: «Obratite se, jer je blizu kraljevstvo nebesko» (Mt 3,2).
Neobičan svetac, čudna djelovanja! Tako bismo mogli označiti Ivana. Čudom je došao na svijet od već ostarjelih roditelja, čudom i čudan je bio cijeloga svoga života. Živio je u pustinji u samoći. Odjeća gruba, glas oštar, jelovnik da Bog sačuva – skakavci. Ni kome se ne klanja, ni za kime ne trči. Ima svoje ja. Zna svoju zadaću i provodi je dosljedno. Ali ipak privlači ljude kao magnet. Nitko mu se nije mogao oduprijeti. Zašto? Zato jer je govorio Božji nauk, Božje riječi, bez uljepšavanja i razvodnjavanja, izravno, u brk, kako i govore karakterni ljudi.
O njegovu rođenju znate sve, ako ste slušali današnje evanđelje. Još samo valja pridodati da mu je rođeni otac Zaharija zanijemio, jer nije vjerovao Bogu da će kao starac konačno dobiti sina. Tražio je od Božjega glasnika neki znak, potvrdu da je to istina. Tražio si, Zaharija, i dobio si! Ne ćeš više moći ni reći kako ne vjeruješ Bogu. Ne ćeš više moći reći ništa, čak ni sinovo ime, nego ćeš ga morati pisati na pločici. Tek onda mu se dar govora vrati. Opasno je od Boga tražiti znakove i čudesa. Ne traži, čovječe, znaka od Boga, ne traži mu iskaznice, moglo bi te skupo stajati. Bogu se vjeruje na riječ.
Što je to što ljude tako privlači sv. Ivanu? On uopće nije suvremen svetac; živio je daleko, davno, u posve drugim okolnostima nego što mi živimo, ali on i danas jednako privlači tolike štovatelje. I danas toliki, unatoč prometnim sredstvima, hodočaste satima pješice, čine pokoru, zavjetuju se sv. Ivanu. I već stoljećima odjekuje Ivanov glas, Ivanov poziv na obraćenje i pokoru. Zanimljivo, suvremeni čovjek ne voli da mu se o tome govori, ali od Ivana taj poziv prihvaća. Zašto je to tako?
Kad se radi o Božjem zakonu Ivan je neustrašiv. Kralju Herodu Antipi u lice kaže: «Nije ti dopušteno uzeti ženu brata svoga!» (Mk 6,18). Ne smiješ ti kao kralj živjeti u nezakonitu braku, i za tebe vrijedi Božji zakon. Znao je on što znači suprotstaviti se kralju, što znači zamjeriti se zlobnoj kraljici, da će ga to stajati glave. Ali, on je došao posvjedočiti za istinu, stajala ona koliko mu drago, pa i vlastita života. - Gdje si, Ivane, danas da europskim vladarima i parlamentima uzvikneš: Nije vam dopušteno igrati se Boga! Ne smijete vi dopuštati i opravdavati ono što Bog ne dopušta: ubojstvo nerođena djeteta, pobačaj, eutanaziju, zatim tzv. istospolne zajednice i to još izjednačavati s kršćanskim brakom, manipuliranje čovjekom tzv. genetskim inženjeringom za koji ne znate kud će vas odvesti. Čovjek je osoba i ne smije služiti za eksperimente! (Evo, kad sam ispisivao ove misli na računalu, automatski ispravljač pogrješaka mi je podvukao crvenom bojom riječ «istospolna», naime zajednica. I računalu je to pogrješno, krivo, a nama vjernicima da bude dobro!?) Čovječe, ima Božji zakon; ako ga ne poštuješ, o tvoju će se glavu obiti. Tako uči Ivan, tako uči onaj kojemu je Bog i njegov zakon iznad svega. Uostalom, on ima poslanje od Boga! Njegovo djelo nastavlja Crkva. Crkva mora zlo nazivati zlom, grijeh označavati grijehom, bez obzira hoće li je zbog toga napadati u medijima, hoće li joj pljeskati ili joj se rugati. Crkva ima govoriti riječi Božje. A Crkva to smo svi mi, svećenici, biskupi, redovnice, to ste i svi vi, braćo i sestre koji ste kršteni. Hrvatski narod se u ogromnom postotku priznaje katoličkim, pa tko nam onda ima pravo nametati nekršćanske stavove na televiziji koju mi plaćamo, u novinama koje mi kupujemo? Ne smijemo šutjeti na zlo i nepravdu, inače smo sukrivci!
Imamo li mi Ivanove vjernosti i neustrašivosti? Usudimo li se biti zahtjevni prema svojoj djeci, učeći ih Božjemu putu? Ili se priklanjamo većini, ne želeći se zamjeriti, pa puštamo da nam djeca odrastaju u neodgovornosti, neradu, besposlici koja vodi i u drogu i u alkohol i u razvrat i u svaku drugu ovisnost? Ivan proročki oštro upozorava: «Svako će stablo koje ne daje dobroga roda biti posječeno i bačeno u oganj!» (Mt 3,10b). Ne dopustimo to, ne budimo sami krivci svoje propasti!
Još nešto nam nešto Ivan poruči. Židovima je rekao: Ne uzdajte se u to što ste djeca Abrahamova, nego donesite plodove koji odgovaraju obraćenju (usp. Lk 3,8)! Nama bi rekao: Ne uzdajte se u to što ste vi Hrvati stari katolički narod, «od stoljeća sedmog»; sve je to lijepo i dobro, ali za to imaju zasluge drugi: vaši očevi i djedovi. A vi? Jeste li nastavili taj sjajni niz vjernosti Bogu ili se na vama taj lanac prekida? Ozbiljno je to upozorenje; nemojmo ga prečuti!
Iako je velikan, prorok, narod grne za njim, svi hoće da ih on krsti, učenici se otimaju tko će mu biti bliži – Ivan skromno priznaje: Nisam ja prorok, nisam ja onaj za koga me vi držite, nisam ja Mesija. Da je htio, koliko mu je narod vjerovao, mogao se pustih novaca natući. Svi bi mu rado dali, imao bi zlatne dvore, plivao bi u bogatstvu i raskoši. A on skromno izjavljuje: «Ja nisam dostojan sagnuti se i odrješiti mu remenje na obući» (Mk 1,7b), i to, pazite, tada još nepoznatom Isusu! Prvi Isusovi učenici bivši su Ivanovi učenici. A on nije ljubomoran ni zavidan; štoviše sam svoje učenike upućuje Isusu: «On treba da raste, a ja da se umanjujem» (Iv 3,30). Zato je dobio najveću pohvalu koju je ikada jedan smrtnik dobio na ovoj zemlji: sam Isus ga nazva najvećim rođenim od žene (usp. Lk 7,28); nije ga još takvoga majka rodila! Velikani su ponizni; oni napuhani nikada nisu velikani. – A kakvi smo mi pred Bogom i pred bližnjima? Je li naša veličina u onomu što imamo i čime se napuhujemo: mercedes, vila, bazen, tenisko igralište, euri u svakom džepu? Čovjek je velik po onomu što jest u sebi, ne po onomu što ima, reče nam naš Gospodin. Sjajno je to razumio sv. Ivan. Samo onaj tko je pred Bogom ponizan, može pred ljudima ostati uspravne kičme!
Nama danas Ivan teško može biti uzorom svojim životom. On je jedinstven i neponovljiv, jer je imao i jedinstvenu zadaću – pripraviti put Sinu Božjemu. Ali nam je Ivan učitelj svojim porukama.
Njegov je temeljni poziv: «Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!» (Mt 3,2). Ali mi taj poziv toliko puta čujemo, pa idemo dalje, kao da se ništa nije ni dogodilo. Ne da Ivan da to ostane tako nego svakome tko mu dolazi sasvim jasno odgovara što mu je konkretno činiti. Sažmimo neke Ivanove poruke, jer su one poruke i nama:
Učiteljima vjere (farizejima) i narodu, danas bismo rekli: biskupima, svećenicima, redovnicima i svim vjernicima: «Donosite plod dostojan obraćenja!» (Mt 3,8). Bogu se ne može glumiti, a i ljudi brzo pročitaju što je iskrena pobožnost, a što lijepa maska. Kršćanski život nije gluma!
Narodu koji grne sa svih strana veli: «Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako» (Lk 3,11). Imaj srca kršćanine za drugoga, pa će ga i Bog imati za tebe!
Carinicima, rekli bismo čelnicima i činovnicima državne uprave: Ne tražite ništa «više nego što vam je određeno» (Lk 3,13). Ne primajte mita, ne dajte se potkupiti, ne budite nepravedni! Koliko to i
Vojnicima: «Nikome ne činite nasilja, nikoga krivo ne prijavljujte!» Lk 3,14b). Obavljajte pošteno svoju službu! Vi ste da čuvate slabije i održavate red, ne da činite nasilje.
Evo nam, Ivanovih poruka. Tako je učio, tako je živio, za to je i umro. Zato je velik. Neka nam izmoli takvu vjernost Bogu i njegovu putu.
