Godine 1955. uveo je u crkvenu godinu
blagdan sv. Josipa Radnika veliki papa Pio XII. Odredio je da se taj
blagdan slavi 1. svibnja, na dan "koji si je svijet rada izabrao kao
svoj praznik". Godine 1889. takozvana Druga internacionala odlučila je
da će 1. svibnja slaviti kao svjetski praznik radništva. Iste godine
papa Leon XIII. izdaje svoju encikliku o svetom Josipu Quamquam pluries
te u njoj "radnike i sve ljude skromnih životnih prilika 'upućuje na sv.
Josipa' kao uzor i primjer za nasljedovanje".
Sveto pismo Novog zavjeta samo na
jednom mjestu spominje Josipovo zanimanje. To je u Matejevu evanđelju,
gdje se opisuje Isusov povratak u Nazaret. "Dođe u svoj zavičaj te je
tako učio svijet u njihovoj sinagogi da su se divili i govorili: 'Odakle
ovom tolika mudrost i čudesna moć? Zar on nije tesarov sin'" (Mt
13,54). Sveto pismo spominje Josipa poimence više od 12 puta, a samo
jedanput govori o njegovu zanimanju. Ne navodi nam također ni jednu
jedinu njegovu riječ niti što kaže o svršetku njegova života. Jer je bio
tesar, na prvi pogled može se činiti da je posve opravdano njegovo
patronatstvo nad radnicima. Kažem na prvi pogled jer se, na primjer, u
Svetom pismu o sv. Pavlu govori kao o manualnom radniku na 7 mjesta. On
sam piše "da se mučio dan i noć" (usp. 1 Sol 2,9). Pa ipak Crkva ne
postavlja svetog Pavla već sv. Josipa za uzor radnikâ. A dok to čini,
onda želi reći da Josipovo svakidašnje poslovanje i njegov rad nije bio
samo čisto naprezanje, već spremnost služenja u vjernoj poslušnosti
tajni utjelovljenja Sina Božjega i djela otkupljenja. A to bi morao biti
smisao rada svakoga kršćanskoga djelatnika. Rad bi morao biti
apostolska služba, suradnja s Kristom na djelu spasenja.
I ako je jedan stari kršćanski pisac -
Pseudo-Dionizije - zapisao "da je od svih božanskih djela najbožanskije
surađivanje s Bogom na spasenju duša", onda i rad kršćanskog radnika,
stavljen u službu spasenja, poprima božanske razmjere. Kad je, dakle,
Pio XII. uvodio blagdan sv. Josipa Radnika, mislio je na "tiho i vjerno
posvećivanje svakidašnjega rada", kako je to činio taj najveći šutljivac
- sveti Josip, a ujedno svetac koga jedino nadvisuje Bogomajka Marija.
Njega Pio XII. nije oklijevao nazvati "najčistijim, najsvetijim,
najuzvišenijim od svih Božjih stvorova". Taj, dakle, div među svecima i
duhovnim velikanima bijaše po zanimanju samo "tesar" - drvodjelja,
radnik.
Marksistička ideologija uzdiže
radnika te misli da ona jedina promiče njegovo uzdignuće. No, davno
prije Marxa radnik je u kršćanstvu bio častan ponajprije po Kristu koji
je radio i tako posvetio rad, a onda po onima koji su njemu bili
najbliže: Marija i Josip, a bijahu radnici, ljudi koji su u trudu
pribavljali svakidašnji skroman kruh. Opravdano je boriti se za
radnikova prava, ali ne samo za njegova, već za prava svakoga čovjeka.
Uvođenjem blagdana sv. Josipa Radnika Crkva želi upozoriti na onu
božansku odrednicu koja kršćanskoga radnika najviše uzdiže i usavršuje.
On radeći "pridonosi povijesnom ostvarenju Božje zamisli" (usp.
Pastoralnu uredbu II. vatikanskog sabora Radost i nada, br. 34).
