Pax et bonum!

Svim posjetiteljima i čitateljima ovog Blog-a, 

želim mir i dobro, 

Božji blagoslov svima, 

srdačan pozdrav i svako dobro u Gospodinu! 🙏😇

 

Poruka dana...

Izvor: Vjerujem.hr

Zašto se rimokatolički svećenici ne žene?

Da, nekada davno, pogotovo između 8. i 11. stoljeća, mnogi rimokatolički svećenici su bili vjenčani. Neki su čak prenijeli svoje župe, crkvene zemlje i svete dužnosti prema svojim biološkim sinovima.

Oni nisu bili samo pastiri, bili su gospodari zemlje i bogatstva.

Svećenstvo u pojedinim krajevima postalo je nasljedno imanje. Crkveno vlasništvo tretirano je kao obiteljsko blago.

Oltari su postali obiteljsko nasljeđe, a neki svećenici su više bili zabrinuti za upravljanje zemljom nego za pastirske duše.

Nije uvijek bilo svetosti.

Ponekad se radilo o moći, dinastiji i profitu.

A onda... Korupcija se uvukla

S obitelji je došao sukob interesa.

S nasljedstvom došla simonija, prodaja sakramenata.

S brakom je došlo svećenstvo koje je manje ličilo na Krista, a više na srednjovjekovnu aristokraciju.

Svećenici su postali rastrgani između obiteljskih obveza i pastoralnih odgovornosti.

Neki su čak zapostavili stado kako bi svojim potomcima osigurali bogatstvo.

Crkva je vidjela trulež... i plakao.

Onda su se reformatori podigli

Sveti glasovi počeli su vapiti za reformom:

Sveti Petar Damjan, papa Lav IX, a posebno papa Grgur VII. (Hildebrand).

Započeli su ono što povijest naziva Gregorijanskom reformom u 11. stoljeću.

Njihova misija?

Simonija pročišćavanja

Prekini korupciju

I da, povrati celibat kao vidljivi znak svećenika posvećenog Kristu.

Ovo nije bilo o sramotnom braku.

Radilo se o vraćanju svetosti svećenstva.

Ali vratite se još dalje, celibat nije bio nov

U ranoj Crkvi čak su i vjenčani svećenici prakticirali kontinuitet, uzdržavajući se od bračnih odnosa nakon ređenja.

- Zašto? Zašto? Jer je svećenik rukovao Tijelom i Krvi Kristovom, otajstvo svetije od svetinje nad svetinjama.

Kao što su se starozavjetni svećenici suzdržavali prije ulaska u svetište (Izlazak 19:15), kršćanski svećenici su pozvani da se potpuno izdvoje.

Već do 2. i 3. stoljeća biskupi i bogoslovi govorili su o očekivanom kontinuitetu, čak i među oženjenim svećenstvom.

I Vijećnici su to potvrdili:

Sabor Elvire (c. 305. n.e.): Zabranjeno zaređeno svećenstvo iz bračnog života.

- Kartagenski sabor (390 n.e.): Ponovno potvrđeno da svećenici moraju živjeti u savršenom kontinuitetu, čak i ako su oženjeni

Onda je celibat postao norma

Kako je Crkva rasla u veličini, utjecaju i strukturi, postajalo je jasnije: celibat je funkcionirao, i praktično i duhovno.

Oslobodio je svećenike da služe stadu svim srcem.

Spriječila je da crkvene zemlje budu prenesene na nasljednike.

Vidno je oponašao život u celibatu Isusa Krista, velikog prvosvećenika.

Tako je 1139. godine Drugi lateranski sabor proglasio svećenički celibat zakonom u latinskom obredu.

Ovo nije bio novi izum, to je bio zreli plod stoljeća razmišljanja, discipline ukorijenjene u apostolskoj čistoći.

Zašto Isus? Zašto celibat?

Zato što je Isus, prvosvećenik, bio u celibatu.

Nije se oženio ženom; Predao se Crkvi, Svojoj nevjesti.

Svećenik odražava tu ljubav.

On nije "neoženjen. "

Oženjen je Crkvom.

Nema biološke djece, ali postaje duhovni otac tisućama.

Što je s istočnim crkvama?

U istočnoj katoličkoj i pravoslavnoj tradiciji oženjeni muškarci mogu biti zaređeni (ali ne mogu se vjenčati nakon zaređenja).

Čak i oni zahtijevaju da biskupi budu u celibatu, a da poštuju djevičanstvo kao viši poziv.

Dakle celibat nije odbacivanje braka, to je žrtva za više dobro.

Pa zašto se rimski svećenici ne žene?

Jer jednom jesu, i to je prijetilo svetosti oltara.

Zato što je ugrozio misiju Evanđelja.

Zato što je svećenstvo zamaglilo moći, imovinom i politikom.

Danas svećenik stoji kao znak:

Slobodni da idete gdje god Bog pozove.

Otpetljan od nasljedstva i ambicije.

Blistavo dostupno Crkvi.

Kaže "ne" jednoj vrsti ljubavi

Tako da može reći da svima nama.

- Celibat nije odsustvo ljubavi...

To je prisutnost ljubavi tako žestoke, tako proždiruće,

da se ne može podijeliti.

Izvor: Catholics Online Class

Pismo Esther Gitman papi Lavu s molbom da proglasi Stepinca svetim

"Njegovoj Svetosti papi Lavu XIV,

Pišem Vam kako bih u potpunosti podržala kanonizaciju Blaženog Alojzija Stepinca, bivšeg zagrebačkog nadbiskupa.

Kao židovska povjesničarka, duboko cijenim njegova herojska djela tijekom Drugoga svjetskog rata. Imao je presudnu ulogu u spašavanju života stotina Židova, uključujući moju majku i mene. Kada smo bili u velikoj opasnosti, nadbiskup Stepinac je iskoristio svoje veze kako bi nam osigurao prijevoz do Barija u Italiji, gdje smo pronašli sigurnost. Njegova nesebična djela dobrote i hrabrosti svjedoče o njegovoj nepokolebljivoj predanosti ljudskom dostojanstvu i suosjećanju.

S obzirom na njegovo izvanredno nasljeđe, s poštovanjem molim da razmotrite uzdizanje Blaženog Alojzija Stepinca na svetost. Njegova djela tijekom jednog od najmračnijih razdoblja čovječanstva služe kao sjajan primjer hrabrosti, suosjećanja i pravednosti."

S poštovanjem,

Dr. Esther Danon Gitman

Došašće je vrijeme pravih odabira

Dok nas svijet vuče prema kupovini, blještavilu i žurbi, Bog nas poziva na tišinu, sabranost i obraćenje. Ne vraćamo se sebi kroz punu košaricu, nego kroz rad na srcu. Ne pripremamo se za Kristov dolazak ukrašavanjem vanjštine, nego uljepšavanjem duše djelima ljubavi.

U ovom svetom vremenu biraj ono što ostaje:

– trenutak molitve umjesto nepotrebne brige,

– oprost umjesto gorčine,

– darivanje sebe umjesto pretjerane kupovine,

– jednostavnost umjesto izvanjskog sjaja.

Došašće nas uči da se Božji dolazak ne prepoznaje u buci trgovina, nego u šapatu savjesti koja nas poziva da budemo bolji.

To je vrijeme kada se odlučujemo za ljubav, za mir, za unutarnju obnovu.

Vrijeme kada biramo – Krista.

TRAGEDIJA "ANTIFA" MARŠA - PERFIDNOST IN FLAGRANTE!

Marširati protiv fašizma, a ne uključiti i komunizam (pobio 90 milijuna ljudi, statistike UN-a) i još sa simbolima tog diktatorskog režima je dno dna. Što reci ovi  ljudima? Dopala vas Sjeverna Koreja ili Kuba? Ajme jada....

 Ustav Republike Hrvatske, članak 135, stavak 2: "Zabranjuje se pokretanje postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku." Sramno i jadno.

Livio Marijan, prof.

  

 

Papa Leon XIV. i patrijarh Bartolomej I. unapređuju odnose Katoličke i Pravoslavne Crkve

Papa Leon XIV. i ekumenski patrijarh Bartolomej I. potpisali su, 29. studenog 2025., u Istanbulu Zajedničku deklaraciju kojom potvrđuju svoju predanost putu prema punom zajedništvu i odlučno odbacuju svaku uporabu religije za opravdanje nasilja.

Trećeg dana svog apostolskog posjeta Turskoj, Sveti Otac otputovao je u Patrijarhalnu crkvu Sv. Jurja u Istanbulu, gdje se pridružio ekumenskom patrijarhu Bartolomeju I. na svečanoj molitvi zahvaljivanja i potpisivanju Zajedničke deklaracije kojom se potvrđuje njihova zajednička predanost putu prema obnovljenom punom zajedništvu i njihovo jedinstveno odbacivanje svakog pozivanja na religiju radi legitimizacije nasilja.

„Odbacujemo svaku uporabu religije i imena Boga za opravdanje nasilja. Cilj kršćanskog jedinstva uključuje cilj doprinosa, na temeljan i životvoran način, miru među svim narodima. Zajedno žarko dižemo svoje glasove zazivajući Božji dar mira našem svijetu“, navedeno je u Deklaraciji, prenosi Vatican News.

Napominjući kako „tragično, u mnogim regijama našeg svijeta, sukobi i nasilje i dalje uništavaju živote toliko mnogo ljudi“, Papa i patrijarh uputili su apel „onima koji imaju građansku i političku odgovornost da učine sve što je moguće kako bi osigurali da tragedija rata odmah prestane, te molimo sve ljude dobre volje da podrže našu molbu“.

Susret dvojice čelnika dogodio se uoči blagdana Svetog Andrije Prvozvanog apostola i zaštitnika Ekumenskog patrijarhata.

Zajedništvo

Započinjući svoju izjavu riječima: „Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar, jer je vječna ljubav njegova“, Papa i patrijarh izrazili su zahvalnost za milost bratskog susreta ukorijenjenog u Crkvenoj ljubavi i vjernosti Kristovoj volji. Podsjetili su da potraga za punim zajedništvom nije utemeljena na ljudskoj diplomaciji, već na poslušnosti Gospodnjoj molitvi u Evanđelju po Ivanu: „da svi budu jedno... da svijet uzvjeruje.“

Potvrdili su svoju odlučnost da nastave zajedno hoditi „u ljubavi i istini“, pozivajući sve vjernike - kler, redovnike, posvećene osobe i laike - da mole i rade za ispunjenje ove božanske molbe.

Deklaracija se odnosi na 1700. obljetnicu Prvog ekumenskog sabora u Niceji, koji se obilježavao dan ranije. U njoj su dvojica čelnika opisala Nicejski sabor kao „providonosni događaj jedinstva“, napominjući kako njegova važnost ne leži samo u povijesnom sjećanju već i u trajnoj otvorenosti Duhu Svetomu koji je vodio Sabor.

Naveli su kako kršćane povezuje vjera ispovijedana u Nicejskom vjerovanju: ispovijed Isusa Krista, „pravoga Boga od pravoga Boga, istobitna s Ocem“, koji se utjelovio radi našeg spasenja, umro i uskrsnuo, uzašao na nebo i doći će u slavi suditi žive i mrtve.

Ovo zajedničko prihvaćanje Vjerovanja, kako su zapisali, omogućuje Crkvama da se suoče sa zajedničkim izazovima „s međusobnim poštovanjem... i istinskom nadom“.

Izražavajući zahvalnost što su ove godine svi kršćani slavili Uskrs istoga dana, Rimski biskup i patrijarh opisali su to kao dar božanske providnosti.

Obnovili su svoju spremnost da nastave već započeto razlučivanje „kako bi svake godine zajedno slavili Blagdan nad blagdanima“, moleći se da svi kršćani budu vođeni „u svoj mudrosti i duhovnom razumijevanju“.

Dijalog

Deklaracija također ističe 60. obljetnicu Zajedničke deklaracije pape Pavla VI. i ekumenskog patrijarha Atenagore iz 1965., kojom je ukinuta razmjena ekskomunikacija iz 1054.

Papa i patrijarh zahvalili su za tu odlučnu gestu koja je otvorila put dijalogu utemeljenom na „povjerenju, poštovanju i uzajamnoj ljubavi“.

Potaknuli su one koji još uvijek oklijevaju oko dijaloga da pažljivo slušaju Duha Svetoga, koji potiče kršćane da svijetu ponude obnovljeno svjedočanstvo pomirenja.

Ponovno potvrđujući svoju podršku Zajedničkoj međunarodnoj komisiji za teološki dijalog između Rimokatoličke i Pravoslavne Crkve, dvojica čelnika napomenula su kako se u njezinoj trenutačnoj fazi ispituju pitanja koja su se povijesno smatrala razdornima.

Preporučili su teološki dijalog, bratske kontakte, zajedničku molitvu i suradnju u područjima gdje su zajedničke inicijative već moguće, potičući sve vjernike da pozdrave dosadašnji napredak i da „rade za njegov stalni rast“.

Središnja tema teksta je etički i duhovni imperativ odbacivanja zlouporabe religije.

„Odbacujemo svaku uporabu religije i imena Boga za opravdanje nasilja“, zapisali su Papa i patrijarh, zajedno podižući glasove u apelu za mir usred tekućih sukoba. Pozvali su civilne i političke vođe da učine sve što je moguće kako bi se okončao rat te sve ljude dobre volje da podrže napore za mir.

Inzistiraju kako autentični međureligijski dijalog, nije izvor zbrke, već „bitan za suživot ljudi različitih tradicija i kultura“.

Podsjećajući na 60. obljetnicu Nostra Aetate, potaknuli su sve ljude na suradnju u izgradnji pravednog i podržavajućeg svijeta te u brizi za stvorenje, odupirući se „ravnodušnosti, želji za dominacijom, pohlepi za profitom i ksenofobiji“.

Unatoč ozbiljnosti svjetskih događaja, deklaracija izražava nepokolebljivu kršćansku nadu.

„Bog neće napustiti čovječanstvo... Po Duhu Svetom znamo i doživljavamo da je Bog s nama“, potvrdili su.

Povjeravajući svaku osobu – posebno one koji pate od gladi, usamljenosti ili bolesti – Božjem milosrđu, zazvali su milost da im se „srca ohrabre, jer su povezani ljubavlju“.

Izvor: Katolički tjednik

Foto: Vatican Media