Svi sveti – 1.
studenoga
Po kršćanskoj tradiciji, koju prihvaćaju i mnogi nekršćani, dva dana u godini, 1. i 2. studenog
vjernici se posebno sjećaju i u duhu povezuju sa svojim pokojnicima: to su
blagdan Svih svetih i Dušni dan. Ne tek uspomena, nego i zapretana vjera u
prekogrobni život i Božju nagradu daje pravi smisao ovim danima i onomu što u njima činimo.
Prve zabilježene
povijesne tragove blagdana Svih svetih nalazimo u 4. stoljeću. Crkva je od
svojih početaka jednom godišnje slavila sve svete mučenike. Crkva, dapače, od
samih početaka u bogoslužju (liturgiji, misi) imenom spominje svoje mučenike.
Kako je broj mučenika i drugih svetaca vremenom narastao, pa ih je bilo
nemoguće sve nabrojati, Crkva ih je mnoge od njih razvrstala u kalendar,
slaveći njihov spomendan u određeni datum. No i tu se našla samo manjina
svetaca pa zato uvodi blagdan Svih
svetih. Pod izrazom „Svi sveti“, ne misli se samo na osobe koje su službeno
proglašene svetima. Mnogo je veće mnoštvo onih koji nisu stavljeni ni na oltar
ni u kalendar, a u životu su ostvarili velika djela ljubavi prema Bogu i
bližnjemu. Upravo te želi Crkva počastiti blagdanom Svih svetih. Takvih je
zasigurno bilo i ima i u našoj blizini. Neupadljivi, zaboravljeni ljudi koji su
savjesno obavljali svoj posao i dužnosti, često podnosili nepravde, pokorom i
trpljenjem zadovoljili za svoje grijehe i svjedočili veliku požrtvovnost:
majke, očevi, vrsni radnici svake ruke, liječnici, branitelji domovine i ljudi
svih zanimanja… svi oni pripadaju mnoštvu svetih i njima je posvećen blagdan
Svih svetih. Crkva poziva sve ljude da ih se sjete, da im se zahvale i
preporuče. To je prvi smisao posjeta grobovima.
Današnje generacije
su navikle blagdan Svih svetih zvati „danom mrtvih“, što je netočno! Iz upravo
iznesena sadržaja ovog blagdana. Nije točno ni s obzirom na vjernike, jer je
kršćanska poruka da smrt nije kraj, nego samo prijelaz, „most“, mučno rađanje u
novi život, život s Bogom „oči u oči“.
Dušni dan – 2.
studenoga
Crkvena zvona Dušnog dana zovu čovjeka da se sjeti svoje
ljudske sudbine. Na krilima vjetra dopiru nam zvuci sa zvonika, a s njima misli
na one koji su otišli iz našeg svijeta, morali se odijeliti od tijela, kako bi
živjeli u vječnosti. Za Dušni dan isprazne se gradovi živih ljudi na zemlji, a
napune se mrtvi gradovi naših groblja. Tako doživimo da naši pokojni nisu
mrtvi, nego da žive, i to tu, blizu nas. Stoga odlazimo na njihove grobove da
stavimo cvijeće, ali prije svega da im iskažemo ljubav, da pred Boga stanemo
molitvom i pokorom, te darežljivošću i milostinjom, kako bi pokojni osjetili da
ih volimo i da ih nikad nismo napustili. Pokojnih se na Dušni dan ne samo
sjećamo, jer to bismo mogli činiti kod kuće, nego k njima nekako dolazimo, tamo
gdje je znak njihove prisutnosti, gdje smo ostavili njihova tijela, i napravili
na neki način zemaljski njihov dom. To je mjesto gdje na njih mislimo, ali i
molimo da ih Bog smjesti u mjesto svoga svjetla i mira, na svoju baštinu u
nebu. Pokojni su se odijelili od tijela, ali ne i od nas. Jer, duh nije
ograničen prostorom i vremenom, on je svugdje i to ne jučer i danas, nego
stalno. Stoga su naši pokojnici tu uz nas, oni vide sve što za njih činimo, oni
doživljavaju našu ljubav i utoliko se oni sami mijenjaju, oslobađaju mnogih svojih
krivica ili zločestoća u kojima su živjeli na zemlji, te se tako sve više
približavaju ulasku u nebo.
Smrt nas nekako ponovno sastavlja. Ljudi koji su bili
međusobno posvađani, ili neprijatelji i u mržnji, znaju doći na grob i svojih
neprijatelja. Kao da smrt obrezuje naše grijehe, neprijateljstva, zločestoće i
nehumanost, te u nama budi ono najhumanije, najdublje i sveto. Zato kaže poslovica:
O pokojniku samo dobro.
Grobovi su mjesta gdje doživljavamo krhkost ljudske
egzistencije. To je mjesto gdje jasno doživimo svoju ovisnost o Stvoritelju,
gdje se i u ateistu budi molitva, to je prostor u kojem svaki patnik počne
moliti, postaje vjernik i više ne može biti nehuman. Groblje je i mjesto gdje
doživljavamo da se život ne odvija samo na zemlji, nego da još negdje živimo,
da još nekamo iza smrti idemo. Naši grobovi su znak prekogrobnog života. Jer,
čovjeku se život ne uzima, nego mijenja.
