Postojao je
običaj u župama da dan prije Krizme, nakon ispovijedi krizmanike posjeti mjesni
dekan, te ispita vjerničko znanje kandidata za primanje sakramenta svete
Potvrde. Tako je u jednu župu Lijepe naše došao dekan i ispitao kandidate o
poznavanju katoličkog nauka. Sve je prošlo vrlo lijepo. Zadovoljan je bio
dekan, župnik i vjeroučitelji. Na odlasku iz župe dekan je sjedavši u auto rekao vjeroučiteljima: „Recite krizmanicima da sutra ne
sramote mene, župnika i vas.“ Vjeroučitelji su bili zatečeni tom izjavom
dekana. Čudeći se pogledavali su se međusobno upitno. Vidjevši čuđenje
vjeroučitelja, župnik im reče: „Rekao vam je time da upozorite krizmanike kako
će sutra biti odjeveni.“
Poznata je činjenica da krizmanici na dan
Krizme žele biti odjeveni u markiranu odjeću koja je u trendu. Tako od svojih
roditelja traže da im kupe odjevne predmete poznatih marki proizvođača. Taj dan
žele biti posebni, u duhu modnog trenda. Djevojke obično traže cipele s visokom
potpeticom. A mladići žele imati odijela posebne modne marke. Svi ti zahtjevi
mladih često stvaraju muku roditeljima kako pribaviti željeno. Mladi ne
odustaju! Žele biti u trendu trenutne mode i modnih kreacija. Znao sam
primijetiti da se na Krizmi djevojke otežano kreću, teško im je hodati u
cipelama s visokom potpeticom. Vjerojatno im trpe nožni mišići i teško im se
kretati s potpeticom od nekoliko centimetara, jer do jučer su hodale samo u
tenisicama. Ali moda je takva!? Na odijevanje da ne trošimo riječi. Često su to
odjevni predmeti koji se ni u čemu ne uklapaju u sakralni prostor.
Pod pritiskom su također kume i kumovi jer nisu
slobodni u odabiru poklona. Kupuju ono što od njih „potiho“ ili javno očekuju
krizmanici. Što se darivanja tiče teškoće imaju i članovi rodbine krizmanika.
Što kupiti, a da bude po volji njihovom rođaku koji prima krizmu? Vrlo je
zahtjevno i teško biti kum ili kuma na Krizmi. Neki odbijaju kumstvo jer ne bi
mogli zadovoljiti očekivanja kumčeta. Smiješno je u crkvi promatrati na dan
Krizme kako se krizmanice teško kreću u cipelama koje do tada nikada nisu
nosile s tako velikom potpeticom. Ali trend je takav?
Zgodno
se dosjetio jedan župnik u jednoj zagorskoj župi. Uveo je običaj da krizmanici
na Krizmi nose narodnu nošnju toga kraja. Dečki imaju čizme, bijelu košulju od
domaćeg starinskog platna, prsluk (lajbek), hlače, a djevojke zagorsku
starinsku nošnju. Taj župnikov pokušaj uvođenja narodne nošnje je uspio. Prva
Krizma je bila dobar pokušaj i to je preraslo u tradiciju. Nošnje su
sačuvane i posuđuju se iz generacije u generaciju te tako odjeća nije udar na
roditeljski džep krizmanika. Prekrasno je vidjeti tako odjevene krizmanike,
koji na taj način svjedoče pripadnost svome kraju, a ne trenutnoj modi cipela s
visokom potpeticom koje se nose možda samo taj dan, ili Bossovom odijelu kojeg
krizmanik više ne oblači jer se inače odijeva sportski. U jednoj župi naše
nadbiskupije, krizmanici svi imaju iste halje kao što to imaju mali
prvopričesnici, ispod kojih mogu nositi svakodnevnu odjeću u kojoj se najbolje
i ugodno osjećaju, vjerojatno u želji da se prekriju materijalne mogućnosti
siromašnijih krizmanika kojima roditelji ili skrbnici ne mogu priuštiti skupu i
modnu, gore navedenu trendovsku odjeću.
Ne
treba previše trošiti riječi na troškove svečanog ručka i na pritisak koji imaju
roditelji koga će pozvati, a koga ne. Tako često u
„debeloj“ sjeni ostane ono bitno vjerničko; a to je svjesnost
primanja darova Duha Svetoga. Nebitno postane bitnim, a bitno postane nebitnim.
Sve je pod pritiskom jer mora biti u trendu baš sve, od odijela do ića i pića.
Kako se izvući iz tog pritiska i biti originalan, jednostavan i skroman? Odan
duhom i tijelom po svemu svetosti dana? Posvećen prvotno snazi Duha Svetoga i
njegovim Darovima potrebitim da se mogu razvijati tijekom života bez pritiska kao
gorušićino zrno u biću krizmanika ili krizmanice?
