17. 07. 2017.

Molitva dana...

Svemogući milosrdni Bože,
svrni svoj pogled na našu nevolju.
Pomozi svojom svemoćnom rukom
sve naše vatrogasce i sve druge
koji se bore sa silinom vatrene stihije.

Podaj našim vatrogascima hrabrosti,
snage i vještine da od snažnoga ognja
obrane naše domove, vrtove i polja
i tako očuvaju ljepotu domovine
koju si nam ti darovao.

Po zagovoru svetog Florijana i sviju svetih,
usliši nas, Gospodine, Bože naš!

16. 07. 2017.

Karmelski škapular - Marijin dar

 

Crkva je uvijek priznavala i preporučivala škapularsku pobožnost. Škapular je blagoslovina i zato ima svoju vrijednost. Blagoslovine (sakramentali) su pak „znakovi nalik sakramentima, kojima se označuju i na molbu Crkve postižu učinci, naročito duhovni“. Oni primaju svoju snagu i djelotvornost po zagovoru molitve Svete Crkve i ovisne su o unutarnjem raspoloženju i nakani primatelja. Škapular je pomoć i ponuda Božje milosti koja nam je po Mariji darovana na putu u vječnost. Sveti Otac Ivan Pavao II u svom pastoralnom pismu „Providnosni milosni događaj“ povodom 750. obljetnice predaje škapulara, naziva škapularska viđenja „časnom predajom istoga Reda”. No, pri tumačenju smisla i značenja škapulara ne poziva se na njih, nego na nauk crkvenog učiteljstva o Mariji i njenoj ulozi u životu Crkve i Kristovih učenika. To znači da gore navedena izvješća na slikovit - iako povijesno upitan način - prenose poruku pologa vjere Crkve o Marijinoj ulozi u duhovnom životu kršćanina kao Majke i Uzora.
Stoga, dvije su istine na koje podsjeća znak škapulara. Prvo, neprestana zaštita Presvete Djevice na putu života i času prijelaza u vječnost. Drugo, spoznaja da se pobožnost prema njoj ne može ograničiti na molitve i pobožnosti, nego mora predstavljati „habit“, tj. stalno odredište vlastitog kršćanskog ponašanja, satkanog od molitve i nutarnjeg života, po učestalom primanju sakramenata te stvarnog vršenja djela duhovnog i tjelesnog milosrđa. Ako se škapular nosi na takav način, onda vanjski znak - blagoslovina - i osobni stav nositelja čine jedinstvo koje nam pomaže primiti velika obećanja.

Škapular - Marijino odijelo
Samo pod tim vidom škapular se može prihvatiti kao znak koji promiče duhovnu izgradnju kršćanskog življenja. Središnja istina izvještaja o viđenju sv. Simona Stocka je življeno iskustvo samog Karmela: Marija, njegova zaštitnica, zaštitila ga je i osigurala mu trajnu egzistenciju; Marijine molitve su moćne osigurati vječni život. Škapular je simbol prihvaćene stvarnosti da je Marija: naša Zaštitnica, koja se za nas skrbi kao Majka i kao Sestra; ona je naša Majka koja njeguje božanski život u nama i uči nas putu do Boga. Ona je također naša Sestra koja zajedno s nama kroči putem preobrazbe, pozivajući nas da svojim učinimo njen odgovor: „Neka mi bude po riječi tvojoj“ (Lk 1,38). Ali patronat je dvosmjerni odnos. Marija nam poklanja svoju skrb; zauzvrat smo pozvani nasljedovati ju i štovati ju kroz vjernost njenom Sinu.

Škapular je Marijino odijelo. Oni koji ga primaju na različite načine su pridruženi Karmelu, koji je posvećen služenju Naše Gospe za dobro cijele Crkve. Vlastito poštivanje toga dara možemo produbiti razmišljanjem o značenju odijela u Svetom pismu. Odijelo nam je potrebno radi zaštite (usp. Sir 29,21); ono je blagoslov Božji (usp. Pnz 10,18; Mt 6,28-30); simbolizira sva Božja obećanja o obnovi (usp. Bar 5,1-4). Na koncu nam je odjenuti se u besmrtnost (usp. 2 Kor 5,3-4). U međuvremenu nam škapular odjenut kao Marijino odijelo doziva u svijest naše krsno odijevanje u Krista, naše dostojanstvo kao članova Marijinog Karmela i našu neranjivost kad nosimo bojnu opremu Božju. Naša predaja pokazuje čvrsto uvjerenje da habit i škapular nemaju spasenjske učinke ukoliko njihovo značenje ne promatramo kroz činjenicu da je riječ o Marijinom odijelu koje nas pridružuje Karmelskoj obitelji, i ukoliko ne živimo sukladno njenom primjeru. Marijina zaštita, njen zagovor na času smrti i poslije, temeljne su istine za razmatranje. S naše strane odgovara potreba za odnosom kćeri i sinova koji su joj se stavili na službu radi slave njenog Sina. Škapular je znak koji nas uvodi u takve odnose.
S naše strane škapular je znak, izraz našeg pouzdanja u Marijinu skrb. Pokazuje našu spremnost da svjedočimo svoje krsno posinjenje i to što smo njeni sinovi i kćeri, braća i sestre, kao i našu želju da budemo zaodjenuti njenim vrlinama, njenim kontemplativnim duhom i njenom čistoćom srca. Budući da nas je tako zaodjenula, i mi poput nje razmatramo Božju Riječ, i očitujemo se kao učenici i učenice njenog Sina po našem zalaganju na djelu Božjeg kraljevstva: za istinu i život, svetost i milost, pravdu, ljubav i mir. Ukoliko želimo nositi njeno odijelo, onda trebamo nastojati nositi i njene vrline.

Karmelski škapular i Marijina ukazanja u Lurdu i Fatimi

Znakovito je i značajno da se Blažena Djevica Marija u Lurdu (1858.g.) i Fatimi (1917.g.) ukazala u povezanošću s njezinim nazivom Karmelske Gospe. Njezino posljednje ukazanje Bernardici Soubiroau koje se dogodilo na svetkovinu Karmelske Gospe, 16. srpnja 1858., kao da želi privući pozornost na stvarnost njene Majčinske ljubavi i zaštite čiji je znak škapular.

U Fatimi, također za vrijeme posljednjeg u nizu Marijinih ukazanja Jacinti, Franji i Luciji, u petak 13. listopada 1917. djeca - pastiri su imali vizije veoma dramatičnih događaja u budućnosti svijeta kao posljedice grijeha, vrijeđanja Boga i toga što se ne čini pokora-zadovoljština za brojne grijehe. U tijeku ovog ukazanja se dogodilo i „čudo sa suncem“ pred 70.000 prisutnih osoba za vrijeme kojeg su djeca imala ukazanja Marije kao Gospe s krunicom, potom u liku Gospe žalosne te na kraju u liku Karmelske Gospe sa škapularom. Lucija je kasnije rekla: „Gospa mi nikada nije izgledala tako divna kao kada se očitovala u Karmelskom odijelu.“ Kada je u jednom razgovoru Lucija (koja je postala redovnica karmelićanka u Coimbri) upitana da kaže svoje mišljenje o tome zbog čega se upravo u svom zadnjem ukazanju Marija pokazala kao Gospa od Gore Karmela sa škapularom u ruci, ona je rekla: „Zbog toga jer naša Gospa želi da svi nose škapular; to je znak posvete njenom Bezgrešnom Srcu.“ A upravo zahtjev za posvetom njenom Bezgrešnom Srcu je jedna od temeljnjih poruka Fatimskih objava.

Neke praktične napomene o primanju Karmelskog škapulara

• Škapular može nositi svaka osoba koja se želi posvetiti Mariji, neovisno o tome da li već pripada nekoj crkvenoj/duhovnoj zajednici ili pokretu. Škapular je potrebno neprekidno nositi.

• Oblačenje škapulara, odnosno primanje u škapularsku bratovštinu, treba biti učinjeno s dostatnim znanjem o njegovom značenju.
• Smeđi karmelski škapular se sastoji od dva komadića smeđeg sukna povezanog vrpcama koji se stavljaju na prsa i leđa. Na jednoj strani se nalazi slika Srca Isusova, a na drugoj lik Gospe Karmelske. Kako bi se uskladila pobožnost i zahtjevi modernoga života, papa Pio X. je 1910. godine dopustio da se platneni škapular može zamijeniti nošenjem medaljice. Ipak, u obredu primanja škapulara, primanje treba biti učinjeno platnenim škapularom. Nakon toga može se bez ograničenja nositi medaljica karmelskog škapulara koja na sebi također ima lik Srca Isusova i Karmelske Gospe. Nije neophodno da se škapularska medaljica mora nositi oko vrata kao platneni škapular već može biti pričvršćena na odijelo, kao narukvica i sl. Po svom porijeklu i značenju škapulara kao Marijine odjeće preporučuje se nositi platneni škapular, ako prilike to dopuštaju.
• Prvi platneni škapular mora blagosloviti i staviti svećenik prema obredniku primanja karmelskog škapulara. Ukoliko se platneni škapular istroši te ga je potrebno zamijeniti novim, nije ga potrebno blagosloviti. No, svaku novu škapularsku medaljicu mora blagosloviti svećenik.
• Primanjem karmelskog škapulara postaje se članom velike duhovne obitelji - „Škapularske bratovštine” koja je povezana s karmelskim Redom te se ima udjela u njegovoj duhovnosti. To znači da članovi „Škapularske bratovštine” postaju dionici duhovnih dobara (svetih Misa, molitava i dr.) cijelog karmelskog Reda. Oni mogu uz uobičajene uvjete, dobiti potpuni oprost za sebe ili ga namijeniti za svoje pokojne u sljedeće dane:
na dan primanja u “Škapularsku bratovštinu”,
16. srpnja - na svetkovinu Gospe Karmelske,
20. srpnja - na blagdan sv. Ilije proroka,
1. listopada - na blagdan sv. Male Terezije,
15. listopada - na svetkovinu sv. Terezije Avilske,
15. studenog - na blagdan Svih Svetih karmelskog Reda,
16. studenog - na Velikodušni dan karmelskog Reda,
14. prosinca - na svetkovinu sv. Ivana od Križa.
Uvjeti za stjecanje potpunog oprosta su sljedeći: sakramentalna sveta ispovijed, sveta Pričest, molitva na nakanu svetog Oca (Oče naš, Zdravo Marijo ili neke druge odgovarajuće molitve) i obnova obećanja bratovštini.

• Kao svakodnevna molitvena obveza za članove „Škapularske bratovštine“ preporučuje se neka od molitava Majci Božjoj (npr. posvetna molitva Karmelskoj Gospi, Anđeo Gospodnji, sveta krunica. isl. ) po kojoj će doći do izražaja srdačna prisnost s Majkom Marijom. Prema očitovanoj Gospinoj želji u Fatimi o pobožnosti prvih 5 subota u čast i zadovoljštinu Bezgrešnom Srcu Marijinu, za osobu koja nosi škapular, zacijelo bi bio čin ljubavi i zahvalnosti Gospi i izvor novih milosti da odgovore na ovaj Marijin poziv.

Škapulare možete nabaviti u karmelskim samostanima ili u katoličkim knjižarama.

05. 07. 2017.

30 - DNEVNICA ZA HRVATSKI NAROD I DOMOVINU!



















Pozivam vas da se pridružite u molitvi i sudjelovanju na 30 sv. misa za hrvatski narod i za našu domovinu Hrvatsku uoči Dana domovinske zahvalnosti. Tridesetodnevnica počinje u četvrtak, 6. 7. 2017. i završava 4. 8. 2017.

Nakana za misu (izmoliti prije početka mise):

Oče, po zagovoru sv. Josipa, kojega si hrvatskomu narodu dao kao zaštitnika prije 330 godina, prikazujemo Ti ovu misnu žrtvu (ili ovu molitvu) za naš hrvatski narod u domovini i u svijetu i za našu domovinu Hrvatsku.

Oče, po zagovoru sv. Josipa, molimo Te obnovi našu zemlju i naš narod. Ujedini nas da budemo narod jedne misli, jednoga srca, u zajedništvu s Tobom. Neka se očituje da smo mi Tvoj narod, a Ti naš Bog i da nijedno oružje skovano protiv Tvoga naroda neće uspjeti, jer Ti si s nama i Ti nas vodiš.

Oče, po zagovoru sv. Josipa, molimo Te za vođe po Tvom srcu u našem narodu, da ga vode i zastupaju u sili i snazi Tvoga Duha, na dobro našega naroda i naše domovine Hrvatske, da se naš narod i naša domovina Hrvatska preobraze i procvjetaju na slavu Tvoga Imena.

Oče, po zagovoru sv. Josipa, molimo Te i za sve Hrvate koji ne žive na svojoj djedovini i koji su rasuti po svijetu, kojima je Hrvatska duboko u srcu. Blagoslovi njihove živote i obitelji, a one koji se trebaju vratiti, po zagovoru sv. Josipa, potakni da se vrate.

Oče, molimo Te i za sve one koji su otišli ispred nas – za sve pokojne branitelje i duše u čistilištu hrvatskoga roda, da uđu u zajedništvo s Tobom.

Oče, po zagovoru sv. Josipa, molimo Te i za sve one kojima je Hrvatska druga domovina, da žive u miru i blagoslovu s hrvatskim narodom. Marijo, Majko naša i Kraljice Hrvata, zajedno sa sv. Josipom, Tvojim zaručnikom, moli za ove nakane i trajno budi naša zagovornica pred Prijestoljem Nebeskim. Tako neka bude. Amen.

(Ovu molitvu nakane također možete moliti i prije bilo koje druge pobožnosti ili posta.)


Božji blagoslov svima!


Izvor: http://www.obnovauduhu.com 

03. 07. 2017.

Misao dana...





"Čovjeka ne možete ničemu naučiti;
možete mu samo pomoći da to pronađe u sebi."

Galileo Galilei

20. 06. 2017.

PREŠUĆENI GENOCID NAD KRŠĆANIMA BLISKOG ISTOKA


‘Prešućeni genocid nad kršćanima Bliskog istoka’ naziv je izlaganja koje je u ponedjeljak 19. lipnja 2017. u  Gradskoj knjižnici u Zadru održao prof. Livio Marijan, kancelar Križevačke grkokatoličke eparhije koji je stručnjak za razvoj kršćanstva na Istoku.

Toj temi nije pristupio na svjetonazorski način, već znanstveno i faktografski. Bliskoistočni kršćani su mali brojem, ali veliki značajem. Oni su povijesni temelj i kolijevka kršćanske civilizacije. Bliskoistočni kršćani je kulturološko-povijesni, a ne zemljopisni pojam upozorivši da progon i ubijanje kršćana na Istoku nije primarno vjerska, nego civilizacijska tema. Postavlja se pitanje budućnosti kršćanstva u kolijevci kršćanstva. Mi smo pripadnici zapadne kršćanske civilizacije. Dokad će naša civilizacija gledati to da maleni dječaci vise ili su djevojčice odrubljenih glava, poput sirijskih kršćana u okolici Mosula? Dokad ćemo nijemo gledati egzoduse i masovne sprovode kršćana koji se ne odriču svoje vjere. To nije pitanje političke, filozofske i teološke naravi, nego je pitanje što će biti sa zapadnom civilizacijom i kako će se prema tome postaviti.

prof. Livio Marijan
Prof. Livio Marijan je kritizirao zapadne političke i mainstream medije koji masovno ubijanje i progon kršćana na istoku ne tematiziraju niti o tome obavještavaju javnost. On kontaktira s Crkvama u Siriji. Na tvrdnje zapadnih medija da Bashar al Assad na njih baca bombe, kažu mu: „To je laž, tko to govori, zašto to radite?“. Predavač je istaknuo da je s. Miriam Agnes, poglavarica melkitskog grkokatoličkog samostana u Homsu, u zapadnoj Siriji, u medijima izjavila: „Predsjednik Assad nas štiti i spašava“. S. Pelagija, poglavarica grkopravoslavnog manastira u Maalouli je ugostila predsjednika Assada i rekla da ga kršćani podržavaju jer im pomaže te da im je druga mogućnost pasti pod ISIS. 

Među velikom medijskom blokadom koja ignorira tragediju kršćana na Istoku, prof. Marijan je istaknuo nekoliko rijetkih primjera. Newsweek je 2012. g. na naslovnicu stavio: „Vodi se rat protiv kršćana“. Le Figaro je napisao ‘Kalvarija kršćana Iraka’. Počele su izlaziti knjige o globalnom ratu nad kršćanima. „Svi izbjegavaju reći o čemu se radi. Bivši američki predsjednik Barack Obama nije htio prizanti da su ubijeni isključivo kršćani, nego da je to građanski rat, rekao je, sjetite se križarskih ratova. Nikodem Sharaf, siro-jakobitski nadbiskup Mosula je rekao: ‘Zapad više brine o žabama nego o kršćanima na Bliskom istoku’. 

Hrvatski mučenik u Egiptu, Tomislav Salopek
Sirija - izgladnjela i ubijena djeca kršćana od islamskih fanatika
Sirijska Katolička crkva

Siro-katolički patrijarh je rekao ‘Zapad nas je izdao. Mi kršćani ne možemo živjeti u tom kaosu. Ne znamo živjeti u bezakonju. Mi imamo olovke, ne oružje. Mi smo muslimanima prenijeli kulturu, pismenost i civilizacijske dosege, a uzvraćaju nam ubijanjem’. U mainstream medije to ne dolazi“ upozorio je prof. Marijan. Podsjetio je kako je četvorici biskupa iz Sirije i Iraka u Velikoj Britaniji odbijena viza jer su iz problematičnih područja, a istovremeno je islamskim vođama dozvoljeno da dođu. „Obama je govorio da je islam religija mira, političari se ne obaziru, Kanada je donijela zakone protiv islamofobije: ako uvrijediš muslimana, kažnjen si. O kršćanima ništa. Istovremeno, islamske zemlje imaju smrtnu kaznu i zatvor ako uvrijediš islam, preobraćenje s islama je zločin. Turska je prije par mjeseci sve kršćanske crkve proglasila državnim vlasništvom“ rekao je prof. Marijan.


Armenci - žrtve turskog genocida

Glas podrške kršćana na istoku je Ronald Lauder, predsjednik Svjetskog židovskog kongresa koji je rekao: „Kad se ubija stotine tisuća kršćana, to nije rat, to je genocid. Mi Židovi znamo što je genocid“. Jedan umirovljeni američki general za vrijeme predsjednika Obame u američkim medijima je apelirao da je kršćanska civilizacija na istoku stara dvije tisuće godina. Tu se razvijala svjetska kultura, a sad su zadnji tragovi kršćanske civilizacije na Bliskom istoku. „Nakon holokausta i Drugog svjetskog rata, svijet je rekao, ‘Nikad više’. Ali, to se sad opet događa, to je genocid nad kršćanima. To je uništavanje dvije tisuće godina stare civilizacije i svijet ništa ne čini“ poručio je javno američki general. Bivši hrvatski zastupnik u Europskom parlamentu Davor Stier zauzeo se za kršćane na Istoku, a predviđena rasprava o situaciji u Iraku i Siriji s naglaskom na progon kršćana skinuta je s dnevnog reda i nije održana. Prof. Marijan je upozorio da nema masovnih demonstracija američkih muslimana ili islamskih akademija bilo gdje u današnjem svijetu da izraze javno neslaganje s istrjebljenjem kršćana na Istoku i poruče da se s tim ne slažu.

„Kršćanstvo je rođeno na istoku, putovalo je s istoka na zapad. Jeruzalem, Sirija, Egipat, Kaldeja, Armenija, Bizantsko carstvo, onda dolazi u Rim i zapadnu Europu. Kršćanstvo je izvorno istočno. To se vidi i po tome kako se širilo iz velikih gradova, Aleksandrija, Jeruzalem, Antiohija, Konstantinopol, grčka kultura, Armenija, Sirija, Egipat, tek onda Zapadna Europa. Islam se pojavio šest stoljeća nakon kršćanstva! Došao je na ‘kršćanski teritorij’. Kršćani su im prenijeli kulturu i civilizaciju, a oni su se okrenuli protiv njih. Sirijski kršćani, maroniti, melkiti, kopti žive pod islamom 1500 godina. Te Crkve nikad nikog nisu spalile, istjerale, prekrstile; 1500 godina svjedoče kršćansku civilizaciju i evo im ‘plaće’“ rekao je Marijan, istaknuvši kako je percepcija muslimana da su kršćani zapadni saveznici u njihovim sredinama. No kršćani su autohtoni, oni su domorodci, to nisu muslimani, koji su se pojavili sedam stoljeća nakon njih.

Govoreći o eurocentrizmu, prof. Marijan je istaknuo da Europljani neispravno percipiraju Bliski istok izjednačavajući ga s muslimanima, Arapima. Pokazao je video prilog ‘Ja sam palestinski kršćanin’ u kojem ljudi svih staleža kažu da su članovi kršćanske Crkve stare 2000 godina, njihovi djedovi i preci su iz vremena prve Crkve nastale na Duhove u Jeruzalemu. Oduvijek od utemeljenja prve Crkve svjedoče Isusovu prisutnost. „Ljudi ne znaju da mi postojimo. Pitaju nas, kad ste postali kršćanin? Bili ste Židov, musliman? Objasnim da su na dan Pedesetnice apostoli primili Duha Svetoga i da su tu gdje živimo bili prvi kršćani na zemlji“ kaže jedan Palestinac u filmu.

Dok je na zapadu latinsko kršćanstvo uniformirano, na istoku je šaroliko, različite su kulture i jezici. Pracrkva, prva kršćanska Crkva, bila je mnogoobredna. Svaki obred ima svoje tipičnosti: teologiju, molitvene tekstove, stil, arhitekturu, ikonografiju, glazbu, obrednu odjeću, duhovnost. Stvori se jedan stil, tradicija. Na temelju jezika i kulture stvori se obred. Temeljem siro-aramejskog jezika, stvorila su se dva obreda: istočno-sirski u Perziji i Iraku i zapadno-sirski u Siriji i Libanonu. Na temelju staroegipatskog faraonskog jezika stvorio se koptski obred u Egiptu. Na temelju geez jezika etiopski obred u Etiopiji, armenskog armenski u Armeniji a na temelju grčkog jezika bizantski obred u Bizantu. Kad je preveden na staroslavenski, prešao je u Istočnu Europu, a kad je preveden na arapski, na Istočni Mediteran. Sve to čini kršćanski istok. Zapad znači latinski jezik, rimski obred u zapadnoj kulturi.

Kršćanske kulture i Crkve koje su se stvorile na temelju obreda su Siro-aramejci, živjeli su na području Mezopotamije i Perzije. Koptska Crkva u Aleksandriji, Etiopska, Armenska, Bizantska s Grcima i Latini u Rimu. „Siro-aramejski je Isusov materinji jezik. Tim jezikom su govorili Židovi Isusovog vremena i kršćanstvo se najprije inkulturiralo u taj jezik i kulturu“ rekao je prof. Marijan. Pokazao je prizore žena za koje Europljani misle da su muslimanke, a nisu nego kršćanke iz Betlehema i monahinje grkopravoslavnog manastira pokraj Damaska, gdje do danas govore Isusovim materinjim siro-aramejskim jezikom. Istaknuo je da je Jakovu Šahinu, pobjedniku na arapskom Voicu američki novinar rekao ‘Vama sad počinje ramazan’, a on je uzvratio ‘Ne, ja sam kršćanin. Sirijski kršćanin iz Betlehema. Još je đakon“ rekao je prof. Marijan. Naglasio je da su imena Nikola, Katarina, Barbara, Ante, Luka, Blaž porijeklom s Istoka, ljudi na zapadu to ne znaju a tako se nazivaju. 

Uslijed trenutnog strašnog progona, među Crkvama na istoku više nema antagonizama, živjeti razlike je luksuz te je jedan irački biskup rekao da u Bagdadu, gdje su sve Crkve prisutne, ljudi se krste, Boga slave i sprovode u crkvi koja je sačuvana i postoji, nije bitno kojeg je obreda.

Prof. Marijan je predstavio crkvene i kulturne posebnosti svake kršćanske Crkve na Bliskom istoku. To su Etiopljani, Kopti, Armenci, Grkopravoslavni, Maroniti, Kaldejci, Grkokatolici Melkiti, Sirijci i Asirci. Ti kršćani žive na Bliskom isotku, istočnom Mediteranu, Maloj Aziji ili sjevernoj Africi. Podrijetlom su od najstarijih Crkava iz apostolskih vremena, dakle autohtonih, iz prvog stoljeća i prvotnih starih Crkava. To su Jeruzalem u Palestini, Antiohija u Siriji, Aleksandrija u Egiptu, Carigrad u Bizantu, Grčka ili Mala Azija i današnja Turska. Imaju vlastite obrede i kulture koji nisu zapadni, nego istočni. 

„Kršćanstvo se inkulturiralo u razne kulture na istoku prije nego je uopće došlo na zapad. Kultura dolazi od latinske riječi cultus, što znači ritus, obred. Na temelju obreda stvorile su se razne kršćanske kulture sa svojim posebnostima: bogoslužni, teološki, umjetnički, glazbeni sustav i duhovna baština su stvorili razne molitve, stilove, duhovnost, običaje i mentalitet“ rekao je prof. Marijan. Konkretnim  statističkim brojkama prof. Marijan je pokazao kako su kršćani svake te Crkve u pojedinoj zemlji na Bliskom istoku od nekadašnjeg većinskog ili (nad)polovičnog postotka svedeni na minimum ili su sasvim nestali u mjestima svog dvotisućljetnog življenja ili su raseljeni diljem svijeta. 




Izvor: Laudato.hr


15. 06. 2017.

TIJELOVO - BLAGDAN TIJELA I KRVI KRISTOVE

 

Gospodine,
vodi nas na putovima
ove naše povijesti!
Pokaži uvijek nanovo pravi put
Crkvi i njezinim pastirima!

Pogledaj čovječanstvo koje pati,
Koje nesigurno tumara među tolikim
pitanjima;
pogledaj duhovnu i tjelesnu glad
koja ga muči!

Udijeli ljudima kruha za tijelo
i za dušu!
Daj im posla! Daj im svjetla!
Daj im sebe samoga!
Sve nas očisti i posveti!

Učini da shvatimo
kako jedino po dioništvu
u tvojoj muci
po našemu „da“ tvojemu križu,
po odricanju, po očišćenju
koje nam nalažeš,
naš život može dozrjeti
i dostići svoju pravu puninu.

Okupi nas sa svih krajeva zemlje.
Ujedini svoju Crkvu,
ujedini podijeljeno čovječanstvo!
Daruj nam svoje spasenje!
Amen!