11. 02. 2018.

Čista srijeda ili Pepelnica - početak korizme

Pepelnica ili Čista srijeda je kršćanski spomendan kojim započinje korizma. Slavi se 40 dana prije Uskrsa, ne računajući nedjelje i predstavlja dan pokore, razmišljanja, nemrsa i posta.
Na blagdan Pepelnice, svećenik posipa kršćane pepelom uz riječi: ‘Spomeni se čovječe da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti (latinski: Memento homo, quia pulvis es, et in pulverem reverteris)’ ili ‘Obratite se i vjerujte Evanđelju!’
Post na Pepelnicu i Veliki petak odnosi se na kršćane katolike od navršene 18. do započete 60. godine života, a nemrs za starije od 14 godina.
Inače, pepeo je simbol pokore i poziv je kršćanima da razviju duh poniznosti i žrtve, a također podsjeća da je Bog velikodušan i milosrdan onima koji mu se obraćaju pokorna srca. Dobiva se od blagoslovljenih maslinovih grančica ili palme korištenih na Cvjetnicu prethodne godine. Pepeo se blagoslivlja svetom vodom i kadi tamjanom. Pepeo je simbol pokore i pomaže nam razviti duh poniznosti i žrtve. Pepeljamo se kako bismo obuzdali oholost svojih srca i podsjetili se da je život na zemlji prolazan. Čovjek je zaboravljivo biće. Zaboravlja što ne bi smio nikako zaboraviti. A treba stati. Sjetiti se. Korizma je upravo zov na nezaborav. "Sjeti se, čovječe - Memento homo!" Korizma nam želi pomoći u shvaćanju i prihvaćanju Kristovog pashalnog otajstva kao izvora našeg spasenja, ali ujedno svaki Kristov učenik treba molitvom, primanjem sakramenata, odricanjem od zla i grijeha, a vršenjem volje Božje u svom životnom pozivu rasti sam u dobru i pomoći drugima u tom rastu.
Pepelnica je pomični spomendan, pa nije svake godine istog datuma.

Na Čistu srijedu (Pepelnicu) 14. veljače 2018. u našoj župnoj crkvi sv. Pavla, Novi Bokanjac, Zadar, bit će misa u 18 sati. Vjernici će imati mogućnost pristupiti obredu pepeljenja, izvanjskom znaku vlastitog obraćenja i pokore.
Pobožnost Križnog puta u korizmi četvrtkom u 17 sati.

28. 01. 2018.

Svijećnica - 2. veljače

Svijećnica ili Prikazanje Gospodnje u Hramu je blagdan svjetla. A za Ivana Krstitelja je rečeno „ne bijaše on svjetlo, nego da posvjedoči za svjetlo“. Isus je svjetlo svijeta, a i kršćanin je to isto, i Marija je to isto.Ona je uljanica koja drži u sebi to ulje koje svijetli kad je upaljeno, Isusa. I zato se u hramu jeruzalemskome četrdeset dana nakon Isusova rođenja dogodilo mnogo toga.

Izvana gotovo ništa. Izvana je sve bilo uobičajeno, jer žena je nakon četrdeset dana bila dužna poći u hram radi očišćenja. Potrebno je bilo za očišćenje prinijeti dvije grlice ili dva golubića. Evo, netko tko gleda srcem približio se njima, potaknut Duhom Svetim.

Primio je iz Marijinih ruku Njezina Sina, a Ona ga je s povjerenjem predala u ruke starca Šimuna. Poznata je majčina privrženost djetetu, koja nekada zna prijeći u posesivnost. Marija neprestano izlazi iz sebe, nadilazi sebe, prepoznavajući Božji govor i u osobama s kojima se susreće. Zato je otvorena za susret. Ne zna što će proizići iz susreta, ali je spremna. Čuje neobične riječi da Šimun Isusa koji je imao četrdeset dana, četrdesetodnevnog, priznaje Gospodarom.

Gospodarom priznaje nekoga tko još ne zna govoriti. Ali Šimun gleda dublje od površine tijela. Duh Sveti mu je objavio da to nije obično dijete, iako se obukao u običnost, u neznatnost, uobičajenost, daleko od svake senzacionalnosti i senzacionalizma. Jer stvari se i ne događaju na toj razini, na razini "draškanja" osjetila, nego na razini dodirivanja srca. Marija je sebe svojevremeno prikazala, prinijela Ocu, predala se sva u vrlo ranoj dobi. Naučila je predavati sebe većem od sebe. Naučila je realno računati sa svojom neznatnošću, stavljajući je u kontekst Božje svemoći.
I zato je mogla postajati velikom. Mogla je i Ona rasti u dobi, milosti i mudrosti pred Bogom i ljudima, kao i Njezin Jedinorođenac. Zato je s radošću prihvatila zakonsku obvezu da prinese dijete Bogu, priznavajući da Isus nije samo Njezin nego i Božji, Oca nebeskog. Roditelji su veliki kada prihvaćaju realnost da nisu vlasnici svoje djece, nego da su prvi i najvažniji glasnici Radosne vijesti svojoj djeci. Pravi je vlasnik samo Bog. On je posudio roditeljima djecu do određene njihove dobi, kako bi sami mogli ući u brak i osnovati obiteljsko gnijezdo.

I zato roditelji dobro čine kada Bogu daju prednost s obzirom na njihovu djecu, kada prihvaćaju da je On najodgovorniji za njihovu djecu tako da oni mogu relativizirati svoju preveliku odgovornost prema djeci, što opet ne znači da će trebati postati neodgovorni prema djeci. Doći će do ravnoteže koja će dovesti do suodgovornosti prema djeci, jer dopuštaju Bogu da On bude najodgovorniji prema njima.
Tada se iz takvog zdravog odnosa prema Bogu rađa se zdrav odgoj prema djeci koja neće postati ni tirani, ni gospodari, a niti će postati božanstva svojim roditeljima. Znat će da su roditelji okvir morala kojega se oni trebaju držati kako bi zdravo rasli. Marija se čudila i divila zajedno s Josipom što se to govori o Isusu, ali nije upala u idolopoklonstvo, nego je upala u klanjanje Ocu nebeskom da bi Mu zahvalila za najveći dar koji je ikada itko mogao dobiti.

Bog Otac Isusa je darovao s povjerenjem Onoj koja je u posvemašnjem predanju Bogu bila odabrana da postane najveći evangelizator koji se pojavio na ovoj kugli zemaljskoj. A evangelizator je netko tko ne naviješta sebe nego Isusa. I zato Svjetlo koje Marija rađa obasjava cijeli svijet. To je mlado Sunce s visine. To je Onaj koji se toliko ponizio, da je postao jedan od nas kako bi nas uzvisio da mi postanemo djeca Božja.

Marija je najizvrsnija suradnica u tom djelu spašavanja i otkupljenja čovjeka. Zato je Ona naša duhovna Majka. Ona i nas prinosi i prikazuje Ocu nebeskome, kako bi se u nama otvorili prostori našeg vlastitog predanja Bogu. Zauzima se za nas, ali ne umjesto nas, jer poštuje slobodnu volju kojom smo obdareni.

Zato nam treba Njezina velikodušnost kojom nas neće, kad joj se predamo, sebično zadržati za sebe, nego će nas opskrbljene Isusom i Njom, poslati u svijet, da svima onima koji Boga ne poznaju da ga stvarno mogu upoznati po našem svjedočenju.

26. 01. 2018.

Zaustavite ovu blasfemiju!

Oliver Frljić, kazališni redatelj
Zadarski nadbiskup Želimir Puljić uputio je javni apel odgovornima u društvu da zaštite vjernike od blasfemije koju promiču neka djela koja se nazivaju kulturom.
Neposredni povod za to javno očitovanje nadbiskupa Puljića je predstava „Šest likova traži autora” redatelja Olivera Frljića u zagrebačkom kazalištu Kerempuh.
Učinio je to u propovijedi mise koju je mons. Puljić predvodio na osmu obljetnicu smrti zadarskog nadbiskupa Ivana Prenđe, u četvrtak 25. siječnja u katedrali Sv. Stošije u Zadru, javlja Izvještajna katolička agencija (IKA).
„Tužno je ovih dana čitati da su umirovljenog gospićko-senjskog biskupa Milu Bogovića izrugali tako što su mu u sceni stavili svinjsku masku, pa prikazali kako kokainom pričešćuje glumce na pozornici.
Strašna blasefemija, da čovjeku pamet stane. A još je tužnije slušati pohvale i aplauze na račun takve blasfemije i povrede vjerničkih osjećaja.
Kao da se vraćamo u vremena teških Neronovih progona kad je okupljena svjetina klicala lavovima koji su bili puštani, da unište okupljene kršćane u Koloseumu”, upozorio je mons. Puljić te odgovorne javno potaknuo: „Stoga kao vjernici, svjedoci Krista uskrsloga, uljudno molimo sve odgovorne za javni red i one koji su zaduženi za javni red i poredak, neka nas zaštite od tih uvredljivih uradaka, komentara te nekulturnih i blasfemičnih skazanja.
Bilo bi lijepo kad bi se u tom ‘odvjetničkom poslu’ zaštite vjerničkih prava i osjećaja uključile i druge vjerske zajednice i nevladine udruge koje se bore, kažu da se bore za čovjeka. Jer u ovom teškom poratnom vremenu osobito je potrebno stvarati pozitivnu klimu u društvu, širiti toleranciju, zajedništvo i mir”.
Unatoč tim teškim i žalosnim trenucima, vjernici koji vole Crkvu i hrane se euharistijom koja izgrađuje Crkvu, ne osjećaju se ugroženima, rekao je nadbiskup. „Usprkos tome, mi se zbog toga ne osjećamo ugroženi. I ne kanimo se ‘povlačiti u sakristiju’ zbog navedenih uvreda i napada. Mi znamo da je naše polje rada svijet. I tamo gdje nam ne daju, želimo i tamo navijestiti Krista. I objaviti koliko Krist sve voli, i one koji to čine.
Ne želimo se povlačiti, nego nadahnuti misionarskim duhom apostola Pavla, nastojat ćemo i nadalje svojim životom i svjedočanstvom biti kvasac, sol zemlje i svjetlo svijeta. Uvijek udarajući se u prsa, ‘Bože oprosti nam, jer nismo bili dovoljno svjedoci, jer nismo dovoljno molili, nismo bili dovoljno odvažni, nismo bili dovoljno ponizni.
Nismo bili dovoljno spremni primiti takve udarce. Oprosti nam, ali usprkos tome želimo biti kvasac, sol i svjetlo svijeta”, rekao je nadbiskup Puljić.
Budući da je ta misa bila na blagdan Obraćenja sv. Pavla, mons. Puljić rekao je da bismo mogli „s apostolom Pavlom zahvaljivati Bogu za sve udarce i sva poniženja koja smo primili radi Krista. I Pavao se time naveliko hvalio.
Toliko puta je doživio brodolom, bio je kamenovan, istučen, jedva živ ostao. I on se hvali time, ‘Jer to sam podnio za Krista’. I mi se ne bojimo toga. Ali čini mi se, radi opće, zdrave klime, radi naše budućnosti, mira i tolerancije, valjalo bi učiniti nešto da bude manje takvih diskriminacija i napada na vjernike i njihove predstavnike”, potaknuo je mons. Puljić.
Dok se u molitvi i zahvalnosti sjećamo nadbiskupa Ivana Prenđe, koji je svojim biskupskim geslom „Ljubiti Crkvu” dao do znanja koliko je ljubio Crkvu te da je i mi tako ljubimo, mons. Puljić potaknuo je da „molimo da nam Gospodin udijeli duha hrabrosti, savjeta i jakosti, a nadasve pobožnosti i straha Božjeg kako bismo odgovorno ispunili ono što nam je Gospodin dodijelio na krštenju, u svakom zvanju koje nam je dodijelio.
Uvijek svjesni Pavlovih riječi koje je uputio vjernicima u Antiohiji, kako nam je kroz mnoge nevolje ploviti ovim svijetom i propovijedati evanđelje svakom stvorenju, kako je Isus rekao svojim apostolima na odlasku s ovog svijeta”. „Zahvalni za to poslanje, vjernici koji vole Crkvu i hrane se svetom euharistijom, osjećaju se poput prvih kršćana, i u ovo naše izazovno vrijeme pozvanima u ime Kristovo „pružati svima razloge nade koja u njima” te u ime Kristovo biti subjektom povijesnih zbivanja.
Neka nam u tome pomogne apostol Pavao, uzorni i veliki misionar Crkve”, zamolio je nadbiskup Puljić. Mons. Puljić je rekao da je izborom svog biskupskog gesla „Ljubiti Crkvu”, njegov predšasnik Prenđa „htio naglasiti koga želi zastupati te istaknuti kako je spreman za nju i s ljubavlju trpjeti, ako treba.
Osobito zbog radikalnog sekularizma koje je sam proživio, a i mi ga danas doživljavamo, osobito u medijima, na radiju, televiziji, kinu i kazalištu, gdje se želi i najavljuje vrijeme ‘kada će religija iščeznuti’, a moral prestati biti društvenom potrebom i stvarnošću”. „Kako nam često znaju podvaljivati da je Crkva protiv sekularnosti?! A mi se borimo za sekularnost.
Za sekularnost društva u kojem će sekularne institucije štititi svoje građane, vjeruju li ili ne vjeruju. Štititi sve: njihovo dostojanstvo, prava i sve što je povezano sa životom čovjeka”, naglasio je mons. Puljić, istaknuvši da smo „žalosni što u našem društvu, koje pod zdravim sekularnim ustrojem Ustava i zakona ima obvezu štititi sve svoje građane od vjerske, nacionalne i svake druge diskriminacije, nasilja i uvreda, često čitamo i slušamo da su predstavnici Crkve i vjernici, njihovi vjernički osjećaji i dostojanstvo, izloženi strašnim uvredama, preziru i omalovažavanju. A upravo su vjernici svojom žrtvom i molitvom dali neizmjerni doprinos stvaranju slobodnog i demokratskog društva”, poručio je zadarski nadbiskup.
Upozorio je da je ‘sekularistička netolerantnost’ osobito uperena protiv odgojnih stavova i principa crkvenog učiteljstva. „A Crkva na tome bazira svoje djelovanje, svoju misijsku zauzetost, svoje zauzimanje za čovjeka, iako mnogi kažu što se Crkva miješa u odgoj, što je Crkvu briga za obitelj. Arhitetkti kulture smrti uvjeravaju ljude kako je religija nešto iracionalno, mitsko i paznovjerno i da šteti ljudskom napretku.
Zato je veliki doprinos društvu, smatraju oni, ‘ako to čim prije maknemo iz naše sredine, a one koji to propovijedaju, to im onemogućimo'”, rekao je nadbiskup. „Dok se stoljećima civilno zakonodavstvo usklađivalo s deset Božjih zapovijedi, pa su moral i zakonodavstvo bili u nekom skladu, danas su, ne samo u neskladu, već se na Boga, njegove zapovijedi i Crkvu koja ih naviješta, gleda preko nišana, ‘mi ili oni, do istrage vaše ili naše’.
Često čitamo, slušamo i gledamo, na europskoj i našoj domaćoj sceni, da prijepori i rasprave, članci i kulturna skazanja, često prelaze granice lijepoga i ukusnoga. Zato se francuski Židov i agnostik Bernard-Henri Levy, u intervjuu za Corriere della sera 2006. g., „pobunio protiv govora mržnje u medijima koji s plimom antikatolicizma optužuju Crkvu za sva zla u svijetu”.
Sve što ne valja, to je plod Crkve, svećenika i vjernika. U tom vidu, umirovljeni papa Benedikt XVI. je na ređenju biskupa 2013. g. naglasio da se „vjera Crkve nerijetko nađe u sukobu s vladajućom pameću”. „Crkveni nauk ne podudara se s javnim mnijenjem”. Na upit „Koja je ulogu Crkve u takvim vremenima i okruženjima”, Benedikt XVI. odgovara: „Odvažnost usprotiviti se destruktivnim i totalitarnim stavovima i razmišljanjima”.
Umirovljeni papa je dao praktične savjete kako se suprotstaviti takvom stavu: „Ne očitovati svoju snagu agresijom i nasiljem, nego uspravnim držanjem i poštovanjem ljudskih, humanih i vjerničkih načela; a ako treba i strpljivim podnošenjem udaraca”, istaknuo je nadbiskup Puljić, zaključivši propovijed porukom: „Ne možemo šutjeti kad vidimo da je ugroženo ljudsko i vjerničko dostojanstvo, jer to je trajna konstanta Kristovih učenika koji se ne boje nikoga, osim Boga”.
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski, predsjednik HBK

25. 01. 2018.

Očekivanja i mogućnost suradnje vjeroučitelja i župnika

Drugoga dana 58. teološko-pastoralnog tjedna u Zagrebu, nastavljajući se na uvodno predavanje u poslijepodnevnom bloku „Očekivanja i mogućnost suradnje vjeroučitelja i župnika" izv. prof. dr. Valentine Mandarić, predstojnice Ureda za vjeronauk u školi Zagrebačke nadbiskupije, pogled na tu temu iz perspektive župnika dao je preč. Božidar Cindori, mag. theo., župnik župe bl. Alojzija Stepinca u Bestovju-Novakima-Rakitju. Govoreći o počecima uvođenja vjeronauka u školu, iz vlastitog vjeroučiteljskog iskustva posvjedočio je kako su ti počeci bili pozitivni, premda je u pojedinim školama osobito među djelatnicima bilo otpora. U zbornici su svećenici bili snažna potpora vjeroučiteljima laicima. S vremenom su se svećenici povukli, i sve ih je manje u školskome sustavu, tako da je njihova uloga u organiziranju vjeronauka minimalna.

Danas se ponekad dogodi da župnik i ne zna tko je vjeroučitelj u školi u njegovoj župi. Razlozi su višestruki i obostrani. Kad je riječ o vjeroučiteljima, kao razlog je iznio činjenicu da dio vjeroučitelja ne stanuje u župi u kojoj u školi radi, i za njih je škola često samo radno mjesto. K tomu, vjeroučitelji su većinom laici od kojih mnogi imaju svoju obitelj, djecu s kojima ponekad mogu biti jedino subotom i nedjeljom. Naravno, ima i onih vjeroučitelja koji jednostavno ne žele drugi angažman, osim škole. No, isto tako moramo reći da ima i župnika koji ne žele surađivati s vjeroučiteljima, pa čak ni ne održavajući intenzivniji kontakt, posvijestio je.
Tu se suradnju može poboljšati „angažmanom svih koji su odgovorni i aktivni u pastoralu, a jedan od načina svakako su redoviti susreti svećenika i vjeroučitelja na razini župe i dekanata, kao i uključivanje vjeroučitelja u različita župna vijeća i povjerenstva.

Imajući u vidu područje djelovanja župnika i vjeroučitelja jasno je da premda imaju različita područja isto tako imaju i mnogo zajedničkih točaka u kojima se može ostvarivati plodonosna suradnja na dobro Crkve, zajednice vjernika, a u mnogim slučajevima problem je u nedovoljnoj ili prekinutoj komunikaciji. Stoga, i župnik i vjeroučitelj trebaju biti svjesni bogatstva milosti koje proizlazi iz njihova zvanja i poslanja: župnik, svećenik, je snagom svetoga reda i dekretom nadležnoga biskupa voditelj povjerene mu župne zajednice, a snagom svetih sakramenata toj zajednici pripada i vjeroučitelj. Pastoralna odgovornost župnika usredotočena je na cijelu župnu zajednicu kojoj na određeni način pripada škola u kojoj rade vjeroučitelji. Na tom tragu možemo govoriti i o neposrednoj odgovornosti župnika za vjeronauk u školi, ali imajući u vidu da je u tom pogledu ipak najveća odgovornost vjeroučitelja".

Podsjetio je kako je župnik dužan na početku školske godine izraditi plan i program župne kateheze i drugih aktivnosti u župi, u koje će uključiti i vjeroučitelje, poštujući njihove stvarne mogućnosti. „U organiziranje i izvođenje župne kateheze za sve uzraste, uz župne katehete poželjno je i vjeroučitelje koji će u skladu sa svojim mogućnostima volontirati barem jedan sat tjedno. Uključivanje vjeroučitelja u kreiranje župne kateheze može pridonijeti da ne dolazi do sadržajnoga i metodičkoga preklapanja župne kateheze i vjeronauka. Također je poželjno da na početku školske godine vjeroučitelj zajedno sa župnikom organizira euharistijsko slavlje u suradnji sa mjerodavnim školskim vlastima za sve učenike i djelatnike koji to žele". Vjeroučitelji imaju veoma zahtjevnu zadaću, rekao je Cindori.

U zaključku je istaknuo da „župnik i vjeroučitelj trebaju izgrađivati međusobni kvalitetni odnos, jer su snagom zvanja i poslanja pozvani izgrađivati župnu i vjerničku zajednicu. Katehetski uredi, ured za vjeronauk mogu pridonijeti poboljšanju odnosa i suradnje župnika i vjeroučitelja poticanjem i organiziranjem zajedničkih susreta vrednovanjem i bodovanjem tih susreta kao oblika stručne formacije. Dobre planove programa i planova župne kateheze mora pratiti i poduprijeti dobra suradnja župnika, župnih kateheta i vjeroučitelja jer u protivnom neće biti željenih pastoralnih rezultata".

Izvor: IKA